Leaderboard

Kako koji stap vadimo, tako ga i ne vracamo vise u vodu, jer bez obzira sto riba na hranilistu ocito ima gozbu, nasa potreba za snom u toj noci bila je jaca od volje. Mirno spavamo do prvog pijetla i sa njim zvuka Miroslavove baze koja nam opet ubrzava puls i vraca nas iz prostora sna u prostor jave. Ovaj put ja ostajem u krevetu da ugrabim koji trenutak sna vise. Kao kroz maglu cujem glas koji kaze ovo je nesto dobro. Potom cujem vrata i vidim kroz slijepljene oci Miroslava vidno neraspolozenog, jer ona posebna riba koju smo cekali na sprudu u blizini obale zapela je za neku prepreku na tom istom sprudu i tu se oslobodila udice. Mirno spavamo do prvog svjetla i tu ponovo skacemo iz kreveta na signal Miroslavovog mamca zabacenog na sajlu i dubinu od 6m. Iz te dubine na prvu jutarnju svjetlost izlazi jedan manji primjerak koji ubrzo bez fotografisanja i vaganja nastavlja svoj zivot u dubinama Smoluce. Poslato sa ANE-LX1 uz pomoć Tapatoka

Istrcavamo van, onako bunovni i sneni, nesigurni gdje se uopste nalazimo. Dizem stap sa rod poda i ponovno osjecam da je tu, sa druge strane najlona dostojan protivnik koji ne zele napustiti svoje staniste. 20 minita kasnije u kadi se nalazi divan golac. Nekoliko nocnih fotografija kasnije, vratio se u svoje staniste kao i mi u nasu toplu kucicu. Smijemo se tome, kako smo nesvjesbo utonuli u san i sto nam stolice nisu bile prepreka da izgubimo vezu sa stvarnoscu, raspremamo vrrce za spavanje i nastavljamo tamo gdje nas je zvuk signalizatora prekinuo nesposobni da ostanemo budni. Sat vremena kasnije ponovo tisinu noci narusava delkim pojacan na maximum podesen na tonove najvise frekvencije. Istrcavam vani, uzimam stap sa singalizatora koji gori i ovaj put osjecam da je ovaj put riba koja ce uciniti sve da izbjegne fotografisanje i prohladni vec zimski vazduh. Tromim koracima dovlacim je obali i onda krecu ranovi koji izvlace i po 50m najlona. Pokusavam da dozovem Miroslava koji se ne javlja ali se iz kucice cuju oni neartikulisani zvukovi koje proizvode nosne supljine usnulog covjeka. Iza sebe negdje u sumarku cujem lavez psa i zavijanje, kao da su se i psi udruzili sa ribom u borbi za opstanak. Pomislih kako su se nekada ljudi, prinudjeni da love za opstanak osjecali u ovakvim hladnim nocima i prodje me jeza... U tom cujem Miroslava koji pita dokle je dosla borba i je li riba blizu obale, i osjetih olaksanje jer covjek po prirodi ne voli da je samocu, pogotovo kada se negdje u blizinu cuje zvuk koji je sigurno unosio strah u kosti nasim precima. Odgovorih mu nesto nerazumljivo, u naletu adrenalina i nastavih borbu i pokusaje da zaustavim ribu koja je uporna u svom nastojanju da udje u granje. Nakon dobrih 30 minuta borbe riba je spremna da se preda, ponovo dozivam Miroslava, a on ponovo umjesto glasnim zicama odgovor salje rezonatorskom kutijom svog nosa. No uporan sam, pojacavam glas trudeci se da potpuno ne srusim mir noci na jezeru. Miroslav skace na noge i u meredovu je saran ljuskar. Moj prvi ovakav, uzak i sirok sa "ramenima" bodibildera. Misicava zvijer, snaznog tijela, snaznijeg od mnogo vecih riba od sebe, na vagi pokaza 15kg. Nastavice se... Poslato sa ANE-LX1 uz pomoć Tapatoka

Kad vam se vec svidja da nastavimo pisanije u pauzama od onih svakodnevnih obaveza koje nosi realan svijet. Nakon te ribe i nekoliko fotografija, nastavljamo se drzati naseg plana, kobramo, mezimo i cekamo one velike ribe i sa njima velike borbe. Prva riba je dosla samo sat nakon zabacivanja, pa onda raspredamo o tome da li je to dobar znak ili mozda najava nekog zatisja, sujevjerje se budi u nama kao u nasim precima koji su tako pokusavali objasniti svijet oko sebe. Pred mrak jezero pocinje da ozivljava, i riba se pokazuje po sredini jezera polako prilazeci nasim hranilistima. Mi prezabacujemo stapove drzeci se taktike za noc koja dolazi, Miroslav sa jednim stapom izlazi dalje do sajle na dubinu od 6m, sto je najplici dio u njegovom dijelu, a dva stapa ostaju na sprudu na samo 29m od obale, za koji smo uvjereni da ce dati onu posebnu ribu, ali samo onda kada svako kretanje na obali stane i sve pokrije mir noci. Kobramo znacajniju kolicinu boila i podgrijavamo sarmu te lozimo vatru, najveceg naseg prijatelja u ova dva prohladna dana. Povlacimo se od noci i nagle promjene temperature u kucicu i uz vatru pricamo, pijuckamo. Dogovaramo se da cemo negdje oko 11 na spavanje, do tada budnim okom pratimo stapove i desavanja. No, hladan i svjez zrak, ona bacvica hajnekena te silni gastronomski uzici pomijesani sa toplinom vatre, ucinise da mi nesvjesno zaspasmo u stolicama. Negdje oko 20h iz najdubljeg zna trgnu nas prodorni zvuk signalizatora. Nastavak uskoro, ostanite uz nas Poslato sa ANE-LX1 uz pomoć Tapatoka

I spustili smo se na jezero potpuno obraslo sumom koja je promijenila boje iz jesenje zlatne u kasno jesensku tamno smedju. Nas domacin Edo upucuje nas na poziciju i prica nam o vodi, o ribolovcima, o lijepim navikama, o sebi i zivotu. Pocinjemo da se raspakujemo uz vjecno cudjenje, kako su sve te stvari uspjele stati u automobil, a groznica nas jos uvijek drzi napetim. Pozicija broj 5, veoma siroka prostrana dovoljno za dva ribolovca i 2 seta stapova. Lijeva strana pozicije uz obalu je plica i tu je riba mnogo cesce dok je desna strana dublja. Biramo strane, i ja ovaj put biram onu laksu i izgledniju. Miroslavu ostaje ova teza, dublja strana. Pocinjemo sa toplim sendvicima i kaladontom, (rakijom u nasem zajednickom zargonu). Markiramo, mjerimo na stikove, zabacujemo, kobramo, namjestamo kamp, mezimo i cekamo. Prvog dana sunce progrijava, ali secu vazduhu osjeca promjena i dolazak zime. Uzivamo u miru, jezera, slanini koja nikad nije bila ljepsa, bacvici hajnekena, koja nikad nije bila ljepsa, pricamo i disemo vazduh jezera, koji nas opusta i u nama budi one iskonske nagone koji covjeka neraskidivo vezu za prirodu. Taj momenat epifanije budi vriska delkima sa jednog od mojih stapova. Trka, adrenalin, uzbudjenje, dizem stap i vidim da je na drugom kraju nesto silovito vuce, snagom koju samo daje nagon opstanka i borba za zivot. Riba borbena, do kranjih granica, daje svaki atom snage boreci se za zivot. Riba jaka, zdrava iz vode pune kisika. Nakon 15 min borbe izlazi iz vode, prelijepi dugacki ljuskar nasa prva riba sa Smoluce, i govori nam da ovdje nema sale i da ce borbe biti epske do kranjih granica i poslednjih zrnca snage. Nastavak slijedi u sljedecem broju Poslato sa ANE-LX1 uz pomoć Tapatoka